Nova studija: Kako nacistička era oblikuje kulturu sjećanja u Europi!

Nova studija: Kako nacistička era oblikuje kulturu sjećanja u Europi!

Međunarodna studija koju je vodila dr. Fiona Kazarovytska sa Sveučilišta Johannes Gutenberg Mainz (JGU) ispituje percepciju vlastite populacije tijekom nacističke ere u Europi. Rezultati ovog revolucionarnog istraživanja objavljeni su u časopisu *Political Psychology* i temelje se na online anketi 5474 osobe iz osam europskih zemalja: Belgije, Francuske, Litve, Nizozemske, Austrije, Poljske, Ukrajine i Mađarske. Sudionici su odabrani tako da budu reprezentativni na temelju dobi i spola kako bi se dobila što sveobuhvatnija slika.

Cilj studije je istražiti sjećanja ljudi na ulogu njihove populacije pod nacističkom okupacijom. Ispitanici su zamoljeni da se na ljestvici od 1 do 7 slože s izjavama kao što su "Ljudi u mojoj zemlji bili su progonjeni jer su pružali otpor" ili "Stanovništvo nije imalo izbora nego surađivati ​​s nacistima". Iznenađujuće, postoji dosljedan obrazac sjećanja: u mnogim zemljama, vlastiti se preci često doživljavaju kao “heroji žrtve” koji su i patili i pružali otpor.

Kolektivno pamćenje i nacionalni identitet

Središnje otkriće studije je široko rasprostranjena ideja da je suradnja s nacističkim režimom uglavnom proizašla iz straha ili prisile. Međutim, povijesno je dokazano da su brojne vlade i dijelovi stanovništva aktivno surađivali s njemačkim okupatorima. Ipak, ova ideološki motivirana suradnja često je manje naglašena u kolektivnim sjećanjima nego narativi o žrtvi i herojstvu.

Ovaj oblik moralnog samolociranja mogao bi biti duboko ukorijenjen u psihološkim mehanizmima kolektivnog pamćenja. Slični obrasci već su prikazani u njemačkoj populaciji i sugeriraju da ovi oblici samoveličanja postoje iu drugim europskim društvima, unatoč različitim povijesnim ulogama koje su te zemlje imale. Čini se da pozitivan prikaz uloge predaka služi kao strategija za očuvanje nacionalnog identiteta.

Povijesni konteksti: bijeg i protjerivanje

U širem kontekstu kulture sjećanja važna je tema bijeg i protjerivanje Nijemaca 1944./45. Desetljećima se rasprava o njemačkim žrtvama i njihovom stradanju smatrala uvredljivom i nazadnom. Tek s otvaranjem Željezne zavjese 1990-ih ova se tema vratila u javnu raspravu. Autori kao što su Verena Dohrn, Martin Pollack i Ralph Giordano svojim su djelima dali odlučujući doprinos obradi ove teme.

Posebno je važna bila novela Güntera Grassa “Im Krebsgang”, koja se smatra iskorakom u raspravi. Posljednjih desetljeća bijeg, protjerivanje i kampanja bombardiranja igrali su središnju ulogu u medijima i znanosti. Bundestag je također odlučio uspostaviti centar protiv protjerivanja, iako je njegova lokacija kontroverzna.

Psihološki učinci i budući izazovi

Psihološki učinak preseljenja je ozbiljan. Mnogi od pogođenih pate od posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP) i drugog emocionalnog stresa. Osim toga, kolektivno pamćenje dovodi do promjene u percepciji bijega i protjerivanja. U trećoj fazi kolektivnog sjećanja, koja je započela nakon 1989., mnogi tragaju za identitetom i korijenima, a susreti između Nijemaca i Istočnih Europljana potiču razmjenu o povijesti i sjećanjima.

Budući izazovi uključuju priznanje njemačke patnje i traženje empatije za druge skupine žrtava. Centar protiv protjerivanja u Berlinu mogao bi igrati središnju ulogu u kulturi sjećanja. Rezultati najnovije studije stoga nude nove uvide u psihološke mehanizme koji stoje iza kolektivnih kultura sjećanja i njihove društvene važnosti.